Projekt knjižnice u Grosuplju imao je sve pretpostavke za nastanak neambiciozne, prosječne, graditeljske arhitekture. Lokacija u manje-više slučajno razvijenom mjesnom centru, parcela sakrivena iza relativno beznačajnog primjera tradicionalnog građenja u velikom selu (još ne gradu) u obliku stare knjižnice, financiranje iz javnih sredstava (najpovoljnije je najjeftinije) te letargija investitora koji drži samo do utilitarnih elemenata objekta; takve su u grubim crtama bile vile suđenice kod posljednjeg projekta A. biroa.

Namjera investitora je bila iza postojećeg objekta stare knjižnice postaviti novu, a tradicionalnoj “kući” pak dati namjene kao što su vjenčanja, manje predstave, izložbe... Ukratko, na jednoj lokaciji adaptacijom i novogradnjom udružiti javne funkcije koje premašuju isključivo birokratske usluge. Sve skupa u relativno skromnim dimenzijama (cjelovita površina iznosi oko 1800 m²) i u tipičnoj okolini maloga mjesta, koje je spontano i stihijski nastajalo od 60-ih godina prošlog stoljeća.